петак, 7. март 2014.

Mini „tajkunizacija“ porodičnih poljoprivrednih gazdinstava

Prof. dr Miladin M. Ševarlić
predsednik Društva agrarnih ekonomista Srbije
Prof. dr Miladin M. Ševarlić predsednik Društva agrarnih ekonomista Srbije
U Srbiji je za 10 godina nestala petina porodičnih poljoprivrednih gazdinstava. Tako dinamična devastacija seljačkih gazdinstava u samo jednoj deceniji postsocijalističke tranzicije u Srbiji nije evidentirana ni u jednoj drugoj zemlji – čak ni u vreme epidemija kuge i kolere! Posebno je zapostavljena detaljnija socio-ekonomska, poreska i agrarno-politička analiza distribucije gazdinstava sa posedom „preko 100 ha“ - koja bi se mogla uslovno okarakterisati kao „tranziciono kulačka“ i za koja se može postaviti pitanje „porekla imovine“ stečene u poslednjoj deceniji neoliberalističke tranzicije u sprezi sa lobističkim favorizovanjem mera subvencija po hektaru u korist imućnijih i „snalažljivijih paorskih domaćinstava“.
Novac_baleslameUz uvažavanje određenih metodoloških razlika između „individualnih poljoprivrednih gazdinstava“ (IPG) po Popisu 2002. (domaćinstava koja poseduju gazdinstvo) i „porodičnih poljoprivrednih gazdinstava“ (PPG) po Popisu poljoprivrede 2012. u Srbiji je nestalo 150.580 PPG ili 19,3 odsto od ukupno 778.891 IPG u 2002. godini. Tako dinamična devastacija seljačkih gazdinstava u samo jednoj deceniji postsocijalističke tranzicije u Srbiji nije evidentirana ni u jednoj drugoj zemlji – čak ni u vreme epidemija kuge i kolere!
Smanjenje ukupnog broja seljačkih gazdinstava u periodu 2002-2012. godine u centralnoj Srbiji je apsolutno veće a relativno manje (za 95.372 PPG ili za 23%) nego u Vojvodini gde je apslutno manje a relativno veće (za 55.207 PPG ili 27,4%).
Od 628.311 PPG po Popisu poljoprivrede (2012) , tendencija smanjenje broja PPG u Srbiji evidenta je u svim posedovnim grupama do 20 ha, izuzimajući povećanje broja PPG u posedovnim grupama „bez zemlje“ (za 3.127 PPG ili za 49,7%) i naročito u grupi sa posedom „preko 20 ha“ (za 12.085 PPG ili za 2,9 puta).
Tendencija povećanja broja PPG sa posedom „preko 20 ha“ prisutne su u oba makroregiona, ali su značajno dinamičnije u Vojvodini (za 10.401 PPG ili za 4,4 puta) nego u centralnoj Srbiji (za 1.684 PPG ili za 52,8%).
Posebno je zapostavljena detaljnija socio-ekonomska, poreska i agrarno-politička analiza distribucije gazdinstava sa posedom „preko 100 ha“ - koja bi se mogla uslovno okarakterisati kao „tranziciono kulačka“ i za koja se može postaviti pitanje „porekla imovine“ stečene u poslednjoj deceniji neoliberalističke tranzicije u sprezi sa lobističkim favorizovanjem mera subvencija po hektaru u korist imućnijih i „snalažljivijih paorskih domaćinstava“. A ona ukazuje da u grupu izrazitih „tranzicionih dobitnika“ u Srbiji spadaju 1.307 PPG sa posedom „preko 100 ha“ koja raspolažu sa 218.332 ha ili prosečno sa po 167 ha/PPG – od kojih je 1.228 „paorskih“ u Vojvodini (a od toga 25 sa posedom „500-1.000 ha“ i tri sa posedom „1.000-2.500 ha“) koja raspolažu sa 203.585 ha ili prosečno sa po 165,8 ha/PPG i 79 „seljačkih“ u centralnoj Srbiji (a od toga tri sa posedom „500-1.000 ha“ i jedno sa posedom „1.000-2.500 ha“) koja raspolažu sa 14.747 ha ili sa po 186,7 ha/PPG. 
Povećanju broja „tranzicionih kulaka“ u značajnoj meri su doprinela četiri „modela sa planski ugrađenom falinkom“ za dodelu subvencija po hektaru, po osnovu kojih je tokom celokupnog tranzicionog perioda RPG na području centralne Srbije (koje raspolaže sa oko 60% obradivog zemljišta) pripadalo između svega 5% i najviše 25% ukupno isplaćenih subvencija po hektaru iz Agrarnog budžeta Republike Srbije:
1)         samo za oranične površine u periodu 2004-2012. godine, koji je isključivao iz programa subvencija druge kategorije obradivog zemljišta u područjima sa ograničenijim zemljišnim potencijalom;
2)         eliminisanje iz sistema subvencija po hektaru svih RPG koja nisu u sistemu penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO) za poljoprivrednike, što je u periodu 2009-2011. godine eliminisalo iz prava na subvencije preko tri četvrtine ukupnnog broja sitnijih RPG – čijem većinskom delu bi obaveze po osnovu plaćanja PIO bile veće od prihoda po osnovu primanja subvencija po hektaru;
3)         davanje subvencija i za površine državnog zemljišta uzete u zakup u periodu od 2007. godine do danas, i, posebno, „gledanje kroz prste“ pri dodeli subvencija za veći broj gazdinstava registrovanih (RPG) na ime članova istog domaćinstva, pa čak i na ime drugih „rentiranih lica“ iznajmljenih izvan članova  sopstvenog domaćinstva - koji su pojedinim „tranzicionim kulacima“ omogućavali prisvajanje sredstava iz agrarnog budžeta u višemilionskim iznosima svake godine;
4)         stalnom primenom sistema „uranilovke“ pri dodeli subvencija u apsolutnom istom iznosu po hektaru i za sopstveno (2004-2013) i za državno državno zakupljeno zemljište (2007-2013), i pored činjenice da čak i studenti prve godine agronomskih fakulteta u toku predavanja iz nauke o zeljištu (pedologije) saznaju ono što nijednom članu dosadašnjih 12 tranzicionih ministarskih establišmenata (ministrima, brojnim državnim sekretarima, pomoćnicima ministara i specijalnim savetnicima „za sve i svašta“) već čitavu deceniju „ne ulazi u glavu“ - da 1 ha prve klase vredi koliko i 4 ha osme klase zemljište, te bi sledstveno tome ako su subvencije 10.000 RSD/ha za prvu klasu onda bi osmu klasu iste kategorije zemljišta trebalo subvencionirati sa 40.000 RSD/ha da bi po pedološkim standardima eliminisali prirodnu „hendikepiranost“ manje plodnih klasa zemljišta  – što je i suština definicije subvencija u svakoj agronomskoj enciklopediji ali ne i u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srbije. 
Napred navedenom treba pridodati i i lobistički stočarski „bingo“ ugrađen u aktuelni Zakon o subvencijama u poljoprivredi i ruralnom razvoju iz kojeg je izbačen ranije postojeći limit za subvencije maksimalno do 100 grla stoke i time omogućeno da pojedine agrobiznis kompanije dobijaju subvencije i za više od 20.000 grla goveda i preko 100.000 grla „sitne“ stoke – čime su zanemareni egzaktni efekti „ekonomije obima“ i običnom evidentičaru broja grla stoke lako predvidiva činjenica da će samo tridesetak agrobiznis kompanija koje imaju brojnija stada stoke dobiti četvrtinu  ili više od ukupnog Agrarnog budžeta Republike Srbije u 2013. godini!?

1 коментар:

  1. Nisam iz Srbije, a sam iz agro grane i prilično znam situaciju.

    Ako se imanje u uslovima niske cene zemlje uveća, ne vidi mi se ko 'kulaško'.
    Imanje, ne kombinat, 'kupljen' za cenu jedne flaše pive.
    A sigurno, kad se neko 'digne' iznad proseka, kupuje još lakše. Lako je onom na gajbi pre prodavnice svakog ko ima više proglasit lopoviom.

    Meni ko vanjskom osmatraču najveći problem agrara u Srbiji je tačka 2., znači uslovljavanje isplata subvencija sa uključenjem u PIO.
    Možda bi cenjeni agroekonomiste pitali zakonodavstvo, da im objasne razliku između poljoprivredne proizvodnje vlasnika u i izvan PIO.
    Ta utecaj neisplaćivanja subvencija na velikom delu centralne i južne Srbije uteće i na katastrofalnu demografsku sliku na vangradskim prostorima, koji umiru na očigled.

    Tačka 3 je dosta demagoška. Činjenica je, da se kroz vreme neka imanje 'dižu' i druga 'spuštaju'.
    I makar bi danas svima sve uzeli i dali svakom pojednako, za par godina bi opet počelo raslojavanje i koncentracija.
    Anomalija je državno vlasništvo (pre)velikog dela obradive zemlje.
    Time da se pored nerešenog vraćanja uzete iz 1945 veliki problem stvara sa zajedničkom (seoskom itd.) svojinom, koju se po nekim informacijama izuzima iz opšte funkcije (obično pašnjaka) i iznajmljuje/prodaje individualcima.

    A tačka 4. Ko prvo se postavlja pitanje klasifikacije zemljišta. Tako da ja nikako ne bi vezao na klasu, nego da bude vezan na korištenje, kako je u okolnim ekonomijama. Znači jedan iznos za oranicu i livadu (najniži) i viši za trajni rasad...
    Sa korekcijama za teže uslove rada (kosi tereni iznad xy stupnja...)
    Dok bi se demografsko politički dodaci (granična područja, planinski kraj...) trebali finansirat iz drugih naslova.

    Problem poljoprivrede u Srbiji je, da se dugim godinama jačao utecaj kombinata, koji (utecaj) se nasledio k novim vlasnicima, dok se selo ispod Save i Dunava u periodu 45-90 zanemarilo zbog političkih (četniki) razloga, a posle zbog obične biračke matematike, jer je šteta da se potroši pare za pet km puta, na terenu, koji 'nosi' ukupno pola glasova ko jedan ulaz u Novom Beogradu.

    ОдговориИзбриши